“Da li si ikada napisala neki tekst samo za mene?”
Nisam.
Kako bi trebalo da izgleda taj tekst koji bi bio samo tebi namenjen? Da li bih u njemu opisivala, sebe, tebe ili nas? Ako bih opisivala samo sebe, to bi bilo previše subjektivno. Ako bih govorila o nama, govorila bih o nečemu što ne postoji. A samo o tebi ne znam šta bih pisala, odakle bih počela; ako počnem od ushićenja kada se tvoje ime pojavi na ekranu mog telefona rizikujem da tekst pretvorim u “doživljaje zaljubljene tinejdžerke”. Ako pak počnem od tvoje neuklopljivosti u moj dosadašnji svet, rizikujem da pomisliš da nisam spremna da taj svet promenim. Kada bih tekst počela nekim opisima tvog lika, dela i tela, rizikovala bih da se uobraziš. Mogla bih možda da ti napišem nešto uopšteno o muškarcima, da ne znaš da govorim o tebi, ali ako se slučajno prepoznaš u svemu tome, rizikujem da pomisliš da si isti kao i svi ostali, a nisi. Ako počnem da hvalim tvoje uspehe ne pominjajući neuspehe, shvatićeš me kao obožavateljku, a ja to nisam. Ukoliko pokušam da opišem vreme koje provodim razmišljajući o nečemu što direktno ili indirektno ima veze sa tobom, pomislićeš da ne radim ništa drugo osim toga u životu.
Zato ti nikada ništa neću napisati.
Ako već želiš da znaš kako te ja vidim, dođi i pogledaj svoj odraz u mojim očima. Sigurna sam da ćeš se dobro videti jer se one zacakle svaki put kad se pojaviš.