Noć je. Sa svih strana odzvanja muzika iz barova i kafana. Pokušavam da se udaljim ne bih li uspela od te silne muzike da čujem svoje misli. Odlazim u jedan potpuno mračan kutak pokraj vode i ležem na betonsku klupu, pogled ka nebu prepunom zvezda. Da sam se tu zadesila pre koju godinu, kroz glavu
Nedostajanje
– Možeš li da podneseš toliku količinu nedostajanja? – pitala je Ingrid. Ne znam kako vi podnosite upadanje u snove, ali meni je to kao buđenje kod nekih ljudi. Prvo moram da proverim da li sam zaista u snu. Odmerila sam je i shvatila da zaista sanjam, jer ona živi samo u mom snu, samo
Kao kora od mandarine
-Mislila sam da si me zaboravila – obratila mi se Ingrid. Kamo sreće – pomislih u sebi. Nisam se ni okrenula ka njoj. Nisam je očekivala ali sam znala da će se pojaviti kad tad. Sve sam naučila u životu, samo nikada nisam naučila kako da oteram misli na drugu stranu, kako da ih odvojim
Senka
– Da li si pokušala da uhvatiš svoju senku nekada? – pitala je Ingrid. Uvek me zatekne tako nekim neobičnim pitanjem. Nikad nisam trčala za njom, ali sam je uslikala nekoliko puta. Nekoliko desetina puta, samo da imam nekakav opipljiv dokaz da je bila tu. Ne znam da li je ovo neko trik pitanje… –
Delicije od vanilije
Opet sam u parku. Zelenilo koje prekriva veći deo mog pogleda je prekrasno. Pored trave je staza koja nije od betona već od sitnih belih kamenčića pa koračanje tuda dobija svoj zvuk. Kamenčići škripe pod mojim koracima, neke ptičice pevaju svoju pesmu u krošnjama, a negde u daljini čuju su se prigušeni glasovi dece. Primetila
Zovem se Ingrid
Ona živi u najvećem gradu te države, ali nije rodom odatle već iz gradića malo južnije, al’ ta priča je tužna jer su stanovnici tog gradića stradali u ratu, pa ne bih baš ulazila u detalje. Ona je lepa. Prirodno lepa. Nije izveštačena. Ima lep osmeh. Ona je žena kakvu bi svaki muškarac poželeo uz